(N)ona

Pošto je ovo već drugi tekst koji izbacujem u dva tjedna (drugi je u časopisu Mama&Beba), zaključak da imam slobodnog vremena točan je kao večernje vijesti i/ili dnevnik na HRT-u u osam navečer. Iz Argentine nam je stigla nona, baka, abuela kako god vam bilo drago.

Dobro ne baš kako god. Naime, Franca smo  mjesecima učili da je baka nona jer  njegovo izgovaranje “vaka”   na španjolskom ima sasvim drugo značenje – naime vaka (čita se baka) radi “muuu” i na španjolskom znači krava. Možemo samo pretpostaviti da se svekrvi to baš i ne bi svidjelo.

Antea i Mila su to usvojile brzinom izjedanja sladoleda, no Franco je imao cijeli jedan proces pokušaja od baka, vaka, kaka do finalno izgovorenog nona baš u trenutku kada je ona u pernatoj jakni iz zimske Argentine dotakla nogom vrući asfalt u Zagrebu. Pošto do tada nije bila upoznala Franca, a ni cure nije vidjela godinu dana, sreća i uzbuđenje vladalo je u cijeloj la familiji. Kad saznaš da ti svekrva, nakon toliko vremena i propuštenih trenutaka s unucima, dolazi iz Argentine, dječje kofere imaš spremne i prije nego li ona uopće sjedne za kompjuter bukirati kartu. Nije da ih se želim riješiti ili išta slično, no trenutak njenog dolaska za mene znači uglavnom samo jedno – da se djeca za nju zakače, a od mene otkače. 

Je li čaša polupuna ili poluprazna?

Iako većinu ljetovanja djeca i ja provodimo robinzonski i sami (o čemu sam već imala prilike pisati), ove godine Papi je godišnji odmor organizirao uspješno. To znači u velikom stilu poput naših saborskih zastupnika koji ljetne mjesece spoje kao da su produženi vikend. Doduše, pošto nismo političari, nije uzeo toliko, no dovoljno da dio ljeta provedemo zajedno.

Inače, Papi kao pravi Argentinac, plažu, sunce i valove voli kao prosječna blogerica šminku i cipele. Međutim, tragi-komična činjenica Papijevih ljetovanja je ta da svaki put kada dođe na otok više vremena provede družeći se s medicinskim sestrama nego sa mnom na plaži. Nije to nikakav fetiš ili preferencija, već samo loša sreća ili tradicija, ovisno o tome iz kojeg kuta gledaš u životu. Iako ga svake godine iznova optužujem da je hipohondar, na kraju popustim pa odemo na hitnu. Srećom po njega jer on tamo dvije godine za redom operira slijepo crijevo i bubrežni kamenac, a treću mu ostave iglu u zubu kao suvenir i podsjetnik na morske dane. Ove godine su ga “tradicija i običaji” ipak uhvatili malo ranije. Točnije, po ulasku u auto, na putu za more, ukliještilo ga je kao starca u kuku i leđima na odjelu za gerijatriju. No, pošto je volja jača od bola, uz povremena stajanja (u koloni) i injekcija Voltarena stigao je uspravan kao njemački vojnik devedeset i prve. Sada umjesto izležavanja i lopte na suncu, drži obloge i daljinski u ‘ladovini u kutu.

Fan svaki dan

Prije nego li smo se uopće zaputili na more, nona je s Anteom otputovala u Budimpeštu. Iako su to su trebala biti četiri turistička dana puna obilazaka, uživanja, izjedanja domaće hrane, te vožnje po Dunavu to tako nije bilo. Ta četiri dana pretvorila su se u odu i razonodu u spomen Michael Jacksonu. Kad si veliki sretnik i fan kao Antea, pronađeš monumentalni spomenik istog usred centra grada, koji je izgleda izgradio neki još veći zaljubljenik u Billie Jean, ako je to uopće moguće. Ukoliko ste ikada pomislili da su Kinezi sa svojim fotićima i šeširima, u razgledavanju skulptura, kulturne baštine i događanja smiješni i zabavni, pokušajte zamisliti osmogodišnju djevojčicu u hodočašćenju oko spomenutog drveta svaki dan u isto vrijeme. Činjenica da noni ispričaš sve detalje o njegovom životu, te navodnoj smrti, poštedjela me slušanja istog, barem što se ljeta tiče. Jer da sam htjela ljeto provesti u teorijama zavjere, pričala bih s babama na plaži o dobrim starim susjedskim odnosima, a ne o kralju popa!

Starci, te njihov kutak i trenutak

Kada si na porodiljnom više nego u radnom odnosu, a solo trenuci s mužem su ti česti koliko i kiše u pustinji, svaki takav moment romantiku diže na neku novu razinu. Makar se radilo o pranju zubi ili običnoj jutarnjoj kavi, uživanje je ravno idealnom putovanju na Maldive za dvoje.

To što smo imali luksuz da nona preuzme djecu na desetak dana iskoristili smo kao prevarant budalu, a osim što je pomoglo nama, kod djece se sreća vidjela na više strana. Mila je progovorila španjolski, Franco (polu)prohodao, a Antea kao najveći Majklov fan ostvarila je san. Mi smo s druge strane umjesto govora, hodanja i snova sjeli na večeru uz vino i tišinu kao jednom na početku dok smo bili sami. To što ovaj blog post nije obećani vlog ili dugačak i romantično smiješan kao ljetni ljubavni roman, prepišite prioritetima i mom uživanju s Papijem nakon dugo vremena. Ako ste ipak ostali zakinuti za rasplet, te to ne smiruje vašu znatiželju i trebate paragraf “za one koji žele znati više“, u nastavku, do idućeg puta, pogledajte našu foto priču.

¡Hasta pronto y besos!

Pogledajte i moju galeriju fotografija!