Kako je rutina postala želja?

Rutina jedne mame

Svaka osoba na ovom svijetu, uključujući i mame, ima neku svoju rutinu. Neki ju vole, nekima je OCD, a neki je se groze. Sukladno tome – Ja sam Ana i ja sam ovi zadnji “neki”.

Tko tu koga drila?

Da je rutina vještina i odlika organiziranih ljudi, to uglavnom znamo. Ona podrazumijeva ponavljanje redovitog postupka po iskustvu i navici i generalno je, ako spadaš u te organizirane ljude, odlična stvar. Odlična kao šalabahter na ispitu, partner u organizaciji, preživljavanju dnevnih obveza i uzastopnog mamkanja, u narodu poznatog kao dozivanje mame unedogled. Ako po prirodi nisi taj tip, ne brini- to ne znači da nemaš rutinu. To znači da rutina ima tebe. Što je sasvim ok ako cirkus umjesto na djeci i u dnevnom radije gledaš s kupljenom kartom u šatoru.

Red, rad i disciplina

Organizirani ljudi uvijek su mi bili enigma i pomalo budili zavist. Ti planeri, sve po datumu, uredno – jer rutina uključuje i spremanje, kemijske u boji, Marie Kondo u ormaru, a kod mene ni plana ni planera na radaru. Oni kao da su s nekog drugog planeta. Boljeg planeta gdje je uvijek sve “po špagi.” No, za nekoga poput mene, neorganiziranog kao njega lica dječaka u pubertetu, rutina je stvar od koje zazirem iz dubine duše. Ne zazirem ja od svake rutine, dapače bez nekih se ni ne može, no ona životna rutina među partnerima za mene predstavlja jednoličnost, mehanizam, naviku i na kraju krajeva strah. Vođena onom “Strah je dobar kome ga je bog dao” kad god se Papi i ja malo ustalimo i zaglavimo na kauču, jedno od nas za dobrobit naroda nešto zasere čisto da malo zakuhamo i poljuljamo balans u svemiru, a od rutina zadržimo one nužne za funkcionalnost obitelji.

Osnovne funkcije života

Rutina je za mene zeznuta stvar, ako ne uključuje tetu za rutinsko čišćenje lica ili stana. Jedna od rutina, bitnih za funkcionalnost obitelji je moja kava. Kao i kod svake druge mame, ujutro ju skuham vruću kako bi ju kroz dan pila hladnu. Bez kave ja funkcioniram kao kineski sat na jeftine baterije. A ako sat kasni, ništa ne odradiš na vrijeme. Isto tako u moju rutinu ulazi i vožnja djece u vrtiće i školu. To je kod nas neko nepisano pravilo s obzirom na to da se moraju pojaviti do devet, a Papi vjekovječito kasni. Nije kineski sat, ali je Argentinac, pa kašnjenje dođe na isto. Za rutinu ručka me ne pitajte. To kod nas odradi baka ili momci na biciklima novopridošle kompanije u Hrvatskoj. Da je rutina ipak vrlina shvatiš kada djecu naučiš njihovoj vlastitoj.

Kod djece je rutina dobra stvar, te na taj način osjećaju sigurnost, stabilnost i normalu zbog šprance i naučene šablone. Njihova rutina uključuje pranje zubi i tuširanje bez da kupaona nalikuje termama i toplicama, pisanje zadaća po principu bržem od kineskog sata, te samostalno skidanje i oblačenje jer ja da sam se manje skidala, ne bi nas sad toliko vježbalo rutinu.

Brak je mrak

Da se ne bi smo krivo razumjeli, ja protiv osnovne rutine nemam ništa. Dapače, kao što rekoh, rutina je izvrsna kada su u pitanju djeca i tih nekih navedenih se zaista držim. No, isto tako, smatram da je rutina ubila romantiku. Iz rutine proizlazi navika, a iz navike u domu sindrom “susjedi”. Iz “susjeda” muž/žena ode kod susjede/a i prije nego se okreneš, umjesto rutinskog braka, počinje vrijeme mraka.

Pokaži mi obitelj i reći ću ti tko si

Ja dolazim iz veoma strukturirane obitelji. Sve je kako bi se reklo pic mic, košulje po šavu, hlače na crtu, a tabletić na TV-u.

Tabletić se naravno nalazi i ispod zdjele s voćem čisto da svaki dan rutinski možeš obrisati prašinu ispod njega. Ne toliko zbog sebe, već zbog susjede i dobrosusjedskih odnosa. Da ju možeš pozvati na kavu…da vidi sav taj trud i rad. Jer to je ono što je bitno. Što bi drugo bilo? Da se ustanovi tko je u boljem drilu i rutini, kod koga je sjajnija komoda od glancanja, a kod koga je sav rutinski posao ovo jutro prije obavljen. Moje zaziranje od rutine i konstantnog čišćenja nakon ovog napisanog dijela, čak je i meni malo jasnije. Traume iz djetinjstva uvijek se izgleda nalaze u najskrivenijem kutku uma. Zatoo Say: “Hello tabletić”.

No nije ni sve stvar “trauma”. Nešto je i u predvidljivosti. Nju također ne volim. Ubija svaku strast i začin života. A, rutina je naravno jedna od tih jako predvidljivih stvari. Predvidljiva je kao Facebook status lopovima da ideš na more. Predvidljiva rutina je ići i deset godina istim putem na posao. Toliko ti se ustali i instalira u um da promjeniš li rutu, te zbog radova na cesti umjesto standardnim, moraš drugim putem, adrenalin navre kao da bježiš pred zakonom. Šalu na stranu, istina je da neke stvari svi mi obavljamo rutinski. Tako je lakše i bezbolnije. No, sve dok to nije seks ili brak, možeš biti na miru. Uvuče li se rutina u to, sjeti se Papija i mene i poljuljaj balans u svemiru.

Strah od rutine postao je strah od gubitka iste

Svi koji me redovito čitaju znaju da je ovo trebao biti jedan iskren i zabavan tekst o tome kako rutina ponekad guši, smara i kvari spontane trenutke. No, ponukana pročitanom pričom i sudbinom trenutno najaktualnije teme društvenih mreža, presude oko skrbništva nad Severininim djetetom, shvatila sam da je moj strah od rutine, ne samo bespotreban već i licemjeran. Osim što sam nakon dugo vremena na nešto tako zaplakala, natjeralo me i na razmišljanje. Strah od rutine pobijedio je strah od gubitka iste. Koliko roditelja kojima se tako nešto dogodi žudi za rutinom? Za stabilnošću. Za uspavljivanjem svaku večer. Koliko mama plače što ne čuje svoje dijete da plače? Koliko bi njih voljelo da je ona kava s početka teksta ipak hladna, a srce toplo?! Koliko je rutina važna, ja sam shvatila tek sada. To nije samo rutina. To je zajednički trenutak i osjećaj sigurnosti.

Zato kada si umorna i kad ti je teško, prigrli rutinu i pročitaj priču. Sjeti se da neka mama možda upravo čita dječju priču sama jer nažalost nema kome.

 

#88satinijedovoljno

 

¡Hasta pronto y besos!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *