Pismo “Mirku” i babi o cici i korici

U iščekivanju Godota

Sad kad smo odradili Božić i Staru godinu, odojak, puricu i janjetinu, kolače i lažna obećanja za Novu, možemo se koncentrirati na čekanje ljeta!

Svodi li nam se život na neprekidno čekanje nečega? Godina kao da se sastoji od samo dva perioda. Odbrojavanje do Božića i odbrojavanje do ljeta. Sada bih ja trebala pisati o svemu što imam u planu napraviti ove godine ili barem do ljeta, ali neću. Ako sam išta naučila u ovih 30 godina, a pogotovo zadnjih 8 , koliko imam djecu, to je da ne treba planirati…barem ne dalje od vikenda.

Planiranje uz djecu samo uzrokuje bespotreban stres, perfekcionizam, nerealna očekivanja i obećanja. Stoga, jedino obećanje koje sam sebi dala ove godine je da neću imati lažna obećanja.

Kako se riješiti cice u 30 dana?

Sad kad sam već spomenula konstantno čekanje, moram reći da mi mame to, također, volimo primijeniti na djecu i njihove faze. Čekaš da drže glavu, da spavaju u kinderbetu, da se ne bude noću, da sjednu, da se riješe pelena, da prestaneš dojit, da izrastu zubi…
Sve su to faze, kažu, proći će. A kad ono, faza po faza, i slavimo maturalac. Od svih faza i čekanja, moj jedino drži glavu.😂

Sve te faze kod djece su postale kao jedno veliko natjecanje. Čije je dijete prije propričalo, čije je dijete prvo sjelo ili prohodalo. Koliko ste puta samo čule fraze tipa: “Joooj, eto ne znam, moje je u toj dobi VEĆ…” Ja od tog “VEĆ” dobijem momentalni osip. Ali, to najčešće bude tako fino upakirano da ti jednostavno ne daje prostora za odgovor. Istina je ta da nas to ne bi trebalo opterećivati dokle god smo normalni(e) u glavi i znamo da je svako dijete jedinka za sebe. Sjest će, prohodati, pričati, baciti pelenu ili dudu  onda kad ono to bude htjelo, a ne SAD jer je od babine prije mala prohodala s devet mjeseci.

50 nijansi sive

Ja bih ponovno spavala s Papijem u krevetu, ali između nas stoji cica u najmanje mogućem seksualnom obliku. Znači, Franco (7 mjeseci) je ovisnik. Ne pričam ja tu o dojenju, nego o tome da je čovjek zalijepljen i nakačen na mene jednu cijelu osmosatnu smjenu bez razloga. Ne kad je gladan, ne kad je žedan, nego iz razbibrige. Ona šala “baci cicu da se igramo”, kod mene zaista nije smiješna, niti zabavna. Doslovno spavamo on, cica i ja. Papi je u drugoj sobi i još uvijek ne znam žalim li ga ili mu zavidim.


Otkako smo dobili 3.dijete, naš seksualni život jednak je temperaturama vani. Ne radi se o želji, prioritetima, zanemarivanju odnosa ili ičemu takvom, kako je (nažalost) često slučaj kod mnogih mama nakon poroda. Kod nas je jednostavno uvijek netko budan. Ili je Franco na cici. Tako da jedinih 50 nijansi sive koje ću ja vidjet je moj novi “feed” na instagramu.

Bio jednom jedan Mirko i sve je znao

S odvikavanjem od cice, dolaze i babe, i tetke i susjede tj. dolazi svatko tko se osjeti dovoljno slobodan izreći svoje “stručno” mišljenje.

Ta mišljenja su često u rangu onih prolaznika po cesti koji čuju dijete kako plače, pa ulete kao da se u najmanju ruku znate jedno cijelo desetljeće. “Gospođo, plače vam dijete!” No shi*, Sherlock…
Možda je gladno, možda mu je hladno, možda mu je pretanka kapica…moždaaa…možda on misli da ja ne čujem? 🤷‍♀️
Apsolutni pobjednik bio je jedan prolaznik ljetos. Nazvat ćemo ga Mirko. Franco u kolicima, ima navučen krović i suncobran, urla, vrišti, ja nervozna, plače on – plačem ja, uz sve to moram i u dućan…A Mirko će ‘ladno: “Gospođo, ide mu sunce u oči!” E pa Mirko, želiš li ti da ja sada naredim suncu da se skloni ili da u dućan idem noću?


Puno je tu razno raznih Mirka sa savjetima o korici kruha za zube, suncu, hladnoći, dekici, hodalici, dodatnom obroku i ostalom. Da zaključim ovu priču, Mirko moj dragi, ti svom daj koricu kruha i idi u dućan noću, a ja ću kada je meni zgodno.

Francu trenutno rastu zubi i sve me strah to komentirati u javnosti da se u priči ne nađe koji Mirko…Da i ja sad tu ne prosipam životnu filozofiju oko toga kako mi riješavamo zube i dohranu, idemo na zanimljiviju temu, a ovo koga zanima pitat će me,  samo molim vas DON’T BE MIRKO.

Put putujem moj jarane

Nekad me Papi nagovarao da odselimo u Argentinu, a ja sam bila protiv. Sad se sve više pitam koliko sam bila u pravu ili u krivu. Najsmješnije od svega je to što su mi jedan od prioriteta u Hrvatskoj bili prijatelji, kojih je danas ostalo jako malo, a i ti koji su ostali bi vrlo rado da sam u Argentini pa da mi dođu u posjet.😂😂

Je li Južna Amerika moja Njemačka?

Zemlja je predivna, ljudi druželjubivi, fešta odlična, top plaže, da im je za popit i pojest, ekonomija u banani – znam, zvuči kao Hrvatska, ali nije.


Jedan od minusa je što ne piju tursku, već filter kavu. Zapravo oni piju čaj. Mate. Nisam osoba za čajanke, pogotovo ako taj čaj moramo piti svi zajedno. Ja sam više solo brijač. Ako previše vremena moram provoditi u usiljenom druženju s drugim ljudima, ispadam bipolarna. A nisam. Jesam. Nisam. Nebitno.

Nastavimo. O problemima razglabaju kod psihijatra, a ne uz kavu. To je (meni osobno) minus. Ali ako prolupam, puno je manji pritisak na rješavanju problema.

Nitko te ne gleda po cesti, a ako gleda, sakrij torbu. Sladoled je najfiniji na svijetu i zapravo mislim da je to dovoljan razlog.

Ne znam jesam li ja to sad počela propitkivati neke svoje odluke ili me samo uhvatila nostalgija dok sam razmišljala gledajući stare fotografije. Naime, tamo je sada ljeto što potvrđuje moju misao s početka ovog posta – godinu dijelimo do Božića i do ljeta. Ljeto u Argentini traje još mjesec dana, pa who knows, možda se u idućem blog postu čitamo s neke druge adrese.

¡Hasta pronto y besos!

Pročitajte i ostale blogove!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *